Vodicama pored Šibenika, kao i mnogim turističkim gradovima i mjestima duž hrvatske obale, u mislima ili sjećanjima prilazi se s mora. Njihova je slika ljetna razglednica zaustavljena u trenutku uplovljavanja u krajolik idealiziran već samim pristupom kopnu iz slobode Jadrana. Ljeti tako selektivno spoznajemo lice Vodica: unutar obrisa specifične topografije ističu se kretanja i navike ljudi; slušajući žamor i glasni dijalekt slutimo način života. Iz te se perspektive čini da bi i zima mogla pružiti posebno zadovoljstvo života uz obalu.
Silaskom pak u Vodice izvan sezone, ulicom koja vodi s Jadranske magistrale, slika je bitno drugačija. Naličje razglednice čini mnoštvo privatnih kuća i sadržaja podređenih diktatu sezonskog turizma. Javni prostor, sada gotovo pust i izložen pogledu, doima se često tek kao ostatak u urbanistički pretežno dezorganiziranom okruženju.
Gotovo apsolutna koncentracija života i prostora na turističke sadržaje, nerijetko svojstvena manjim gradovima i mjestima u hrvatskom priobalju, ima tako za posljedicu eklatantan izostanak artikuliranog javnog prostora. Takvo se stanje u pravilu prihvaća kao rezultat nedostatka integralnog planiranja, koji se teško može poboljšati i oplemeniti. Arhitektonska pak intervencija u Vodicama, pomno promišljena na više razina, nježno, jasno i izrazito pokazuje da tako ne mora biti.
Arhitekt Dinko Peračić projektirao je u Vodicama zelenu tržnicu i ribarnicu u niši sa stražnje strane trgovačkog kompleksa, gdje se ovaj sadržaj već ranije doslovno ugurao s leđa događajima, odijeljen od malog gradskog parka pješačkom ulicom. Zasigurno nema tako esencijalnog javnog sadržaja kao što je tržnica. Ona je prostor svakodnevnog korištenja, socijalizacije i razmjene u svako doba godine. Izvorni projekt Dinka Peračića obuhvaćao je cjelovito uređenje te trgovačke ulice, ali je postupno reduciran uslijed zahtjeva susjeda i drugih okolnosti. No to je samo dodatno ukazalo na kvalitetu njegove projektantske metode. Ona je omogućila određenu gipkost projekta, kako iz otvorenosti za dijalog s korisnicima, tako i radi izvjesnosti raznih kontekstualnih ograničenja, te fokusiranost projekta na javni interes, a sve zahvaljujući postojanom osnovnom konceptu koji nije izgubio na snazi naknadnim intervencijama.
Projektom je kontekst uzet u obzir i na razini samog arhitektonskog oblikovanja, upravo koliko je bilo potrebno da posve nova prostorna vrijednost uspostavi jezik stabilnosti sa zatečenim stanjem. Nadstrešnica, kao najprisutniji element kompozicije, preuzima osnove geometrije i ritma krovnih ploha trgovačkog centra uz koji se prislanja, i tako zatvara urbani blok. Bijelu hi-tech samoperivu pokrovnu membranu nosi robotski rezana lamelirana drvena romboidna struktura. Ta je profinjena struktura proizašla iz logike konstrukcije i nametnula se kao jedna od nekoliko posve čistih i nosivih tema projekta. Tako formalnu konzistentnost tržnice s ribarnicom i dijelom pješačke ulice obuhvaćene projektom čini upravo repliciranje tog istog rastera na podnoj plohi od brušenog betona (koja je ujedno i temeljna ploča u koju su ugrađene instalacije), kao i sukladan oblik armiranobetonskih stupova. Uz nadstrešnicu, stupove i pod, četvrti osnovni element ove prostorne kompozicije su reutilizirani postojeći kameni prodajni stolovi. Obnovljeni su i izbrušeni tako da njihova glatka tekstura predstavlja narednu nijansu ugodne bjeline različitih materijala u ovom prostoru bez boja i detalja. Detalje pak čini pomno odabrana pokretna oprema prodajnih mjesta: suncobrani, vage, kase, sjedalice... i dakako, obilje voća, povrća i plodova mora koji zapravo zajedno s korisnicima aktiviraju prostor. Drugim riječima, ono što je omogućilo pragmatičnost kakvu je zahtijevalo ispunjenje potreba zajednice u ograničavajućim okolnostima i s ograničenim sredstvima, a ujedno i neporecivu arhitektonsku poetiku, je temeljenje projekta na ekspresiji univerzalnim arhitektonskim vrijednostima: skladnim mjerilom kao i promišljenim i jasnim prostornim i ravninskim odnosima, oblicima i ritmom, te odabirom materijala, tehnologije građenja i vrste konstrukcije.
Dinko Peračić uspio je ostvariti dojam kontinuiteta i promjene nadovezujući se na ono najbolje iz okruženja. Posebnu pažnju poklonio je i prostoru pješačke ulice nasuprot tržnici, uz granicu s gradskim parkom, koji je sada i sam došao do izražaja. Izvedena mala polukružna niša s klupama uz novopostavljenu oglasnu ploču i niz zasađenih murvi uz rub parka, pružaju prostor za druženje nakon kupovine. Duž šetnice raspoređeni su i posebno dizajnirani sklopivi prodajni štandovi. Projekt se zato ne čita kao nešto što je negdje počelo i zatim i završilo, već kao novost koja ističe kvalitete mjesta, premda je mjesto bitno promijenila. Već sâm dodir s podnom plohom čini nas ugodno svjesnima našeg postojanja u prostoru. Živ i zapravo nedovršen, projekt je suptilno afirmirao novu prostornu logiku, pa se čini da je samo pitanje vremena kada će se ostvariti i njegovi nerealizirani dijelovi.
Ovom je prostornom intervencijom iskazan pristup koji danas prakticira sve više arhitekata, a to je projektiranje s naglašenom istraživačkom komponentom i društvenom odgovornošću, gdje arhitekt preuzima ulogu medijatora između politike i društva te nastoji pomiriti komercijalni, privatni i javni interes. Sretna je okolnost u Vodicama što je gradska vlast zaista željela podići razinu kvalitete javnog prostora i javnih usluga te pritom bila otvorena za suvremeni arhitektonski pristup i projekt. Kako određena sukladnost između mikro i makro svijeta generalno funkcionira, ovaj projekt ujedno ukazuje na to da su strpljivim, angažiranim i znalačkim pristupom promjene moguće ne samo na nivou pojedinačnih urbanističkih situacija, već i na nivou složenijih urbanističkih cjelina, u cilju poštenijeg raspolaganja prostorom. Vodička tržnica s ribarnicom nije tako idealistički ni utopijski pokušaj generiranja društvenog života, već obećavajuće ostvarenje koje svjedoči o tome da se način korištenja prostora zaista može poboljšati arhitektonskom interevencijom. Stoga raduje da je jedan tako društveno koristan program, koji novom idejom izrazito oplemenjuje postojeći urbani prostor, u godini svoje realizacije nagrađen već dvjema prestižnim strukovnim nagradama, jednom od nagrada 50. zagrebačkog salona i međunarodnom nagradom Piranesi za 2015. godinu.
Projekt Dinka Peračića rezultirao je sjajnim oblikovanjem fizički ograničenog prostornog intervala koji proizvodi društvene aktivnosti koje nadilaze njegov okvir, baš kao i novu atmosferu koja pak čitav ambijent ispunjava ljepšom stvarnošću tijekom cijele godine. No taj interval istovremeno nudi i sasvim drugačiju perspektivu šireg urbanog konteksta. Naime, dok me spomenuti put od Magistrale do tržnice vodio kroz prostor koji sam percipirala tek kao krajolik izgrađen bez urbanističkog reda, od tržnice sam nastavila kretanje tim istim prostorom, doživljavajući ga i dalje kao mjesto puno nedostataka, no neizmjerno više kao mjesto prepuno potencijala za daljnje stvaranje urbanih transformacija visokih etičkih i estetskih dosega.